Search

Intervju – projekt “Jednake mogućnosti”

 

Udruge su spona slijepih osoba s kvalitetnijim životom, ali kada stane financiranje, stane i projekt

Veliku ulogu u kvaliteti života slijepih, slabovidnih, ali i gluhoslijepih osoba igraju nevladine organizacije, počevši od savjetovanja po pitanju njihovih prava pa do njihove inkluzije u društveni i kulturni život zahvaljujući programima koje same udruge provode.

U razgovoru s dopredsjednicom Županijske udruge slijepih split Ivane Mitar saznajemo da Udruga postoji više od 50 godina te više od pola stoljeća rade na poboljšanju kvalitete života slijepih osoba poput nabavke potrebnih im pomagala, druženja, organizacije izleta, ali i projekata kao što su pomoć u kući ili videća pratnja.

Udruga danas broji oko 300-tinjak članova s područja cijele Splitsko-dalmatinske županije, kazala je Ivana Mitar za portal generacija.hr.

“Udruge igraju veliku ulogu u životima slijepih i slabovidnih osoba jer je ona njima središte društvenog života. Mi organiziramo i radionice, imamo sekciju žena, organiziramo predavanja poznatih ličnosti i koja kod događanja predlože naši članovi, mi im izlazimo u susret. Nedavno smo, primjerice, imali predavanje poznatog putopisca i naši članovi su bili oduševljeni”, kaže naša sugovornica i nastavlja:

“Naša Udruga je ta koja upoznaje naše članove s pravima koja imaju poput osobne invalidnine i slično za koje sami možda neće znati. Kao Udruga pomažemo slijepim osobama u nabavki tiflotehničkih pomagala, a to su pomagala bez kojih slijepe osobe ne mogu funkcionirati u svakodnevnom životu, poput govorne vage, govornog tlakomjera, a upućujemo ih kako će preko doznake nabaviti govorni sat. To su većinom pomagala do kojih mi dođemo putem donacija i doniramo našim članovima, jer ona su jako skupa”.

Skupa pomagala za slijepe osobe

Najveći broj njihovih članova su starije dobi i u mirovini te nemaju dovoljno financijskih sredstava da bi sebi mogli priuštiti pomagala. Primjerice, navodi, govorna vaga otprilike košta 950 kuna, dok je obična 100 kuna. Elektronska povećala stoje i po nekoliko tisuća kuna. HZZO omogućava samo tri pomagala, a to su dugi bijeli štap na kojeg slijepa osoba ima pravo jedanput godišnje.

“To je potrošno pomagalo bez kojeg se slijepa osoba ne može samostalno kretati. Drugo pomagalo je govorni sat, ručni ili stolni, a treći je zvučni reproduktor uz pomoć kojeg slijepe osobe slušaju audio knjige koje snima Hrvatska knjižnica za slijepe ili kojeg nabave u Wordu ili pdf formatu, dok djeca mogu dobiti i povećala na koja odrasle osobe nemaju pravo, ali im treba bez obzira na to što se ne školuju”.

Dva najvažnija projekta koja provodi Udruga su pomoć u kući u sklopu projekta “Zaželi” te projekt videće pratnje.

“Imamo zaposleno 15 gerontodomaćica za 90 korisnika. Svaka od gerontodomaćica ima šest slijepih osoba i osoba s invaliditetom o kojima se brine, pomaže im, pravi im društvo, s njima ide u šetnju, pomaže im u kući, skuha obrok, i ta usluga je najtraženija. Drugi važan projekt je videća pratnja, a mi imamo zaposleno dvije videće pratiteljice koje imaju skoro 60 korisnika, svaka po 30 minimalno. One, na primjer, vode slijepe osobe od kuće do bolnice, u ljekarnu, trgovinu, prate ih tamo gdje im je potrebno, a gdje sami ne mogu”, objašnjava Mitar i dodaje:

“Imamo dosta slijepih osoba koje žive sami ili im članovi obitelji žive daleko pa im je potrebno otići u trgovinu, pa to rade zajedno s videćom pratnjom”.

U Splitu ne postoji peripatolog

Najveći problem za naše članove je taj što u Splitu ne postoji peripatolog, kaže.

“To je osoba koja slijepu osobu ući kretanju s bijelim štapom. Naime, svaku rutu koju slijepa osoba želi proći, mora je proći uz podršku stručne osobe, a kod nas takva osoba ne postoji. Sve one rade u Zagrebu i jako ih je malo na razini cijele Hrvatske. Stoga je potrebno dugo vremena dok se dobije peripatolog. Zajedno s Vinkom Bekom radimo na tome da se otvori ovdje jedna podružnica jer potrebe su ogromne. Inače, da bi osoba se naučila kretati bijelim štapom, kao i druge vještine kretanja, mora otići u Zagreb na Odjel za odrasle u Centru Vinko Bek i tu šest mjeseci uče različite vještine kretanja. Kada ste slijepi, ne možete raditi sve na isti način kao što to radite kada vidite. Tamo one uče kako samostalno kuhati, peglati, usisavati, prati. Međutim kada naši korisnici čuju da se radi o edukaciji koja traje šest mjeseci, ne mogu se odvojiti od obitelji ili su možda podstanari. Uglavnom, uvijek postoji neki problem pa se ne educiraju, ne mogu si povećati kvalitetu života i omogućiti što samostalniji život. To je ogroman problem za naše članove”, govori nam Mitar.

Stručna podrška im je potrebna u vlastitom domu kako bi im se pokazalo na koji način da u vlastitom prostoru nauče kuhati, čistiti, slagati robu: “Imamo puno osoba koje su naglo izgubile vid i to je posve nova dimenzija. Vi odjednom više ne vidite i ono što ste radili, morate prilagoditi novonastaloj situaciji”.
Osim navedenog, kaže, kada i odu na edukaciju, tada gube pravo na invalidninu koja iznosi 1750 kuna, a to je za njih “veliki financijski udarac”.

Država financira smještaj i hranu, ali i edukaciju, ali Ivana Mitar dodaje da se de facto zbog edukacije moraš odreći osobne invalidnine, “ali ona nije prihod već je ona naknada za sljepoću”.

“Činjenica je da slijepa osoba ne može otići sama na edukaciju, mora platiti taxi. Osim toga, troškovi života su ogromni pa i sama sam prije rekla da su pomagala izuzetno skupa”.

Unatoč tome što je suradnja s institucijama ali i gradom i županijom dobra, najveći problem za samu Udrugu je izostanak kontinuiranog financiranja.

Prestanak financiranja najveći problem

“Sada imamo projekt ‘Zaželi’ u sklopu kojeg gerontodomaćice rade šest mjeseci, ali taj projekt završava 7. kolovoza i korisnici koji su imali tu uslugu šest mjeseci više je neće imati. Mi ćemo onda čekati nekoliko mjeseci da se raspiše natječaj, i ako se raspiše, mi ćemo se prijaviti na njega, ali mi ga naravno ne moramo dobiti. Uz to, stariji članovi Udruge često ne razumiju da projekt ne ovisi o nama nego da je to stvar natječaja i da mi ne možemo pribaviti financijska sredstva za rad gerontodomaćica i tu onda nastaju problemi i ljutnje”, kaže nam naša sugovornica.

Za kraj je dodala: “Pozvala bih sve slijepe osobe koje se nećkaju i nisu članovi Udruge da nam se jave. Uputit ćemo ih na njihova prava i na institucije kojima je potrebno javiti se da bi se njihova prava ostvarila. Ovdje će se upoznati s drugim članovima, jer kada upoznate ljude koji su u istoj situaciji kao i vi, puno se lakše nositi sa sljepoćom. Sljepoća jest težak invaliditet, ali slijepa osoba može imati kvalitetan i dobar život, društveni život. Ne smije se dogoditi da vam invaliditet postane prepreka i da se slijepa osoba zatvori u kuću, ne izlazi van”.

Sve se svodi na udruge

Probleme s financiranjem u radu udruga kao najveći problem istaknuo je i predsjednik udruge slijepih Istarske županije Zlatko Kuftić, “odnosno što nema sustavnog financiranja udruga osoba s invaliditetom, a zapravo u svakodnevnim događanjima i svakodnevnim savladavanju njihovih životnih problema, sve se svodi na udruge.

“Metaforički, mi smo donedavno imali zaposleno 11 osoba, a sada ih imamo osam jer su projekti završeni, a novi natječaji se nisu raspisali. Vi morate dati otkaz. Također, to su najčešće projekti financirani od strane ministarstava gdje su plaće minimalne, a o odgovornosti da ne govorim”.

“Apsolutno su udruge važne u životu slijepih osoba. Nemamo nikakvu zaštita osoba s invaliditetom što se tiče države, nego tek kroz nekakvu milostinju i davanja. Recimo, doplatak za pomoć i njegu preko Centra za socijalnu skrb je nekih minimalnih 420 kuna, maksimalni iznos je 600 kuna. Preko Hrvatskog mirovinskog osiguranja taj iznos je nekih 1300 kuna mjesečno, s tim da sada preko Centra za socijalnu skrb osoba, ako uz sljepoću ima još neku poteškoću i ako Zavod za vještačenje tako utvrdi, ima pravo na osobnu invalidninu 1750 kuna, plus vaučer za struju”, kaže nam naš sugovornik.

“Obrazovanjem slijepih se bavi Centar Vinko Bek, ali naše slijepe osobe uglavnom završavaju redovne, tzv. videće škole. Tu naravno Hrvatski savez slijepih pomaže i bez njega bi mi bili u 1950. godini, a ne 2023. Što se tiče standarda, naravno da smo mi otišli u dobrom pravcu, ali kada to usporedite s europskim zemljama, mi smo još jako jako daleko”, ističe.

Nezaposlenost, arhitektonske barijere i inkluzivni dodatak

Udruga je utemeljena 1951. prve godine i djeluje na području Istarske županije, a trenutno broji 262 člana. Pitamo ga koji su najčešći problemi s kojima se susreću njihovi članovi.

“Najveći problem je nezaposlenost, a takvih, na žalost, imamo. Veliki problem su arhitektonske barijere i naravno pitanje inkluzivnog dodatka. Radi se o tome da smo kao Udruga 1997. pokrenuli, a onda i Hrvatski savez 2000. donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku. Danas neki primaju njegu preko Centra za socijalnu skrb ili Mirovinskog, a to bi sada bio jedinstveni dodatak”, kazao je.

Voditeljica projekata u Udruzi Katja Meden izdvojila je najvažnije projekte koje Udruga provodi.

“Udruga slijepih Istarske županije provodi niz projekata i programa od kojih bih svakako istaknula program ‘Spremni, idemo’ koji se provodi još od 2013. godine, a kroz koji zapošljavamo videće pratitelje. S početkom smo imali zaposlenu jednu osobu videćeg pratitelja, ali s godinama se to povećavalo i trenutno su zaposlene tri osobe. Projekt financira Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike s 200-tinjak tisuće kuna”, kazala je Meden uvodno.

Tu je i PAUSI – program aktivnog uključenja slijepih Istre, koji traje tri godine i koji zapošljava četiri osobne asistentice gerontodomaćice. One, za razliku od tjelesnih osoba s invaliditetom, svaka imaju po nekoliko korisnika i pokrivaju određeno teritorijalno područje. Projekt financira Ministarstvo rada u iznosu od 220 tisuća kuna godišnje.

Inkluzivni oblici turizma u Istri

“Projekt ‘Sinergijom u zajednici do pristupačnih usluga u turizmu’ jer projekt koji je Udruga tijekom 2022. godine aplicirala na javni poziv Ministarstva turizma i sporta, kada se po prvi puta otvorilo potprogramsko područje za udruge osoba s invaliditetom. Treba istaknuti da mi od 2014. razvijamo inkluzivne oblike turizma u suradnji s Društvom turističkih vodiča Pule. Sada je riječ o projektu koji je vrlo živahan i dinamičan. Održali smo edukacijske aktivnosti za udruge koje čine Istarski forum udruga osoba s invaliditetom. Tu smo imali digitalni marketing, gospodarske djelatnosti udruga, edukaciju djelatnika Turističke zajednice Općine Svetvinčenat, koji su pridruženi partneri na projektu u pristupu i pratnju slijepim osobama koje su provodili stručnjaci Hrvatskog saveza slijepi”, objasnila je naša sugovornica neke od projekata i programa Udruge.

Riječ je o projektima koji povećavaju kvalitetu slijepim osobama, ali da bi i sami bolje i kvalitetnije radili, slažu se naši sugovornici, potreban je i veći napor države.

Barbara Kraš Kedmenec

Foto: Unsplash

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.

 

 

Udruge su spona slijepih osoba s kvalitetnijim životom, ali kada stane financiranje, stane i projekt

Podijeli na Facebooku
Podijeli na twitteru
Podijeli na LinkedInu
Isprintaj
Skip to content