Martina Belić: Pula nije prilagođena slijepim osobama. Na semaforima doslovno prelazim cestu na blef
Na semaforima se najčešće izlaže opasnosti jer prelazi na osobnu procjenu. „Ne čekam da netko naiđe, a ljudi će mi doista pomoći, ali masu puta dogodi se da nema nikoga i nema me tko prevesti preko ceste, a ja na odredište moram doći. Tada krenem prema vlastitoj procjeni. Doslovno idem na blef, ali ja stvarno ne znam tko mi dolazi u susret.
PULA – Pulu svatko od nas može doživjeti na svoj način, međutim prije nego toj temi pristupimo na individualnoj razini, osvrnuli smo se i na populaciju našeg grada koja nosi zajednički nazivnik – neki oblik invaliditeta zbog kojeg se interakcija s gradom događa na drugačiji način. Nakon što sam prenijela priču o Melisi Osmanović i njenoj (ne)pristupačnosti sadržajima grada, a kao osobi koja se kreće u invalidskim kolicima, razgovarala sam i s 35-godišnjom Martinom Belić koja je slijepa.
-Slijepa sam, moglo bi se reći od rođenja, jer sam rođena kao nedonošče i oslijepila sam zbog boravka u inkubatoru. Oštećen mi je očni živac pa mi se vid nije ni razvijao, opisuje nam ukratko uzroke svoje sljepoće Martina čije je oštećenje vida stopostotno. U Pulu je nedavno doselila, ima tome nekoliko mjeseci i nije uspjela upoznati grad u potpunosti, ali svakako moče opisati rute kojima se gradom već sada samostalno kreće. Naime, Martina je zaposlena u Udruzi slijepih Istarske županije i odmah ostavlja dojam osobe koja ima volju i želju da ovaj grad doživi vlastitim snagama i istovremeno utječe na to da joj grad uzvrati gostoprimstvo.
KREĆE SE SAMOSTALNO
-Meni je, osobno, svaki grad prilagođen, ali samo iz razloga što se u svakom gradu usudim kretati samostalno. Samostalno sam se kretala od malena, a roditelji su me učili da se krećem bez štapa, na čemu sam im jako zahvalni. Kad sam uzela bijeli štap, za mene nije bilo nepoznanice, opisuje nam Martina. Živjela je u Prelogu, neko vrijeme u Zagrebu, a rodom je iz Čakovca. U Pulu se doselila zbog ljubavi, naim, dečko joj je odavde, a preko njega je stupila u kontakt s i Udrugom slijepih.
-Pula nije prilagođena slijepim osobama. To što se ja usudim samostalno kretati, to je druga stvar. Trebalo bi postaviti zvučnu signalizaciju na svim semaforima, kako bi se mi mogli kretati u svim kvartovima, neovisno o mjestu prebivanja i rada. To je nužno u cijelom gradu. Koliko mi je poznato, Grad dobiva sredstva iz EU fondova za tendere upravi i za tu svrhu. Ako jednog dana budem kupovala neki stan, morat ću birati gdje će to biti, kako bih se sigurno kretala u kvartu u kojem živim. MI smo, kao Udruga, već slali dopis Gradu i odgovor je bio pozitivan. Obećali su kako će se to riješiti, ali još uvijek nije došlo do realizacije. Nadam se da će imati razumijevanja i da će se to čim prije riješiti. Meni se upornost uvijek u životu isplatila, pa vjerujem da će tako biti i sada, govori nam ova odlučna mlada žena.
Na semaforima gdje zvučna signalizacija već postoji, Martina sugerira da bi zvuk trebao biti glasniji. „Zbog buke u prometu, oni se jedva čuju, pogotovo kad su jedan do drugog, jako me zbunjuju; ne znam koji se od njih čuje“, opisuje nam problem s kojim se susreće naša sugovornica.
Poseban problem su i taktilne ploče, na što na Martina ukazuje.
-Živim trenutno u Kranjčevićevoj ulici i prelazim dva semafora, u Kranjčevićevoj i Radićevoj. Taktilne ploče su postavljene ukoso, što je jako opasno. Da bi slijepa osoba prešla sigurno, ona se prema njima orijentira. Ja bih morala stati na tu crtu i u ravnini prijeći, otpočetka do kraja prijelaza, a kako je postavljena ukoso, ona me odvede na cestu. Većina je pogrešno postavljena, puno manje ih je postavljeno kako treba. Recimo, na Verudi, prema šetnici Lungomare su postavljene kako treba, opisuje nam Martina, a mi shvaćamo problematiku i kako bi u konačnici jedna taktilna ploča trebala voditi do druge.
Na mjestu gdje smo se susreli upravo postoje nepravilno postavljene taktilne ploče te nam Martina svojim prelaženjem, svojevrsnom demonstracijom, pokazuje u čemu je problem. Naime, vodeći se smjerom početne taktilne ploče, Martina završava udaljena od druge ploče barem nekih pet, šest metara. Mjesto na kojem se zaustavlja uopće nije predviđena da ona nastavi s hodanjem, budući da je u ovom slučaju došla do uzvišenja koji vodi u park.
SEMAFORI BEZ ZVUKA
Na semaforima se najčešće izlaže opasnosti jer prelazi na osobu procjenu. „Ne čekam da netko naiđe, a ljudi će mi dosita pomoći, ali masu puta dogodi se da nema nikoga i nema me tko prevesti preko ceste, a ja na odredište moram doći. Tada krenem prema vlastitoj procjeni. Doslovno idem na blef, ali ja stvarno ne znam tko mi dolazi u susret. Možda neki prebrzi vozač kojeg ne mogu čuti na vrijeme“, opisuje Martina prilično hrabre samostalne korake, o kojima osoba s vidom niti ne razmišlja.
Zvukovna najava autobusnih stajališta u javnom gradskom prijevozu, također je nedostupna usluga koji bi uvelike pomogla slijepim osobama. „Uvijek uđem na prva vrata i pitam vozača da mi najavi kad moram izaći, al može se dogoditi da me zaboravi i smatram da nije rješenje da ih mi to pitamo“, vrlo jasno tumači Martina ovaj očiti problem s kojima se susreće. Posebno naglašava svoju potrebu da se samostalno kreće, a sve je ovo čini nesigurnom jer se mora oslanjati na tuđu pomoć.
Martina na neki način i apelira na građane, a ponukana situacijama koje su joj se događale.
„Na autobusnoj stanici na Verudi, na mjestu gdje treba stati autobus, u 15 sati redovno se parkiraju vozila. Dogodilo mi se da mi je autobus otišao, jer je zbog tih vozila morao stati ispred i ja nisam uspjela doći do njega. Trebao bi se ostaviti taj prostor kako bi prva vrata došla na predviđeno mjesto, jer slijepe osobe imaju neku orijentacijsku točku prema kojoj znaju gdje ulaze. Osobno, nemam ni mali ostatak vida, ni osjet svjetlosti i sjena, da bih mogla uočiti neki obris i gdde se trebam kretati“, veli.
Podijelila je s nama i posebno lijepa iskustva s građanima Pule, koja, veli nam, nije doživjela u nijednom drugom gradu u kojem se nalazila. „Zna mi se dogoditi da mi ljudi stanu s autom, izađu iz njega i pomognu mi prijeći“, uz vidno zadovoljan osmijeh prepričava nam Martina. Upravo ovo njeno iskustvo nagnalo me je da je priupitam kako doživljava osobe koje joj ponude pomoć; želi li da joj se ona ponudi i u kakvim situacijama, zanimalo me je.
-Voljela bih da me se tretira kao i svakog drugo, da me se ne gleda kroz moje oštećenje vida, jer to nije zapravo moj identitet, već moje stanje. Ali, kad mi ljudi ponude pomoć, prihvatit ću je, ako mi trenutno treba. Ako mi nije potrebna, pristojno ću zahvaliti i nastaviti dalje sama. Također, ako mi treba pomoć i čujem da mi netko prilazi, ja ću pomoć i zatražiti. Komuniciram s ljudima po gradu dosta, a na povratku s posla imam što za ispričati, uz smijeh, govori Martina. Za odluku da se doseli i živi u Puli, veli da je to bila njena najbolja odluka.
AKTIVNA OSOBA
Imam dečka koji je osoba oštećenog vida, ali je s ostatkom vida. Vrlo je snalažljiv, samostalan i ne koristi bijeli štap. Svuda me vodi, pomaže mi, a ne pati mi ni društveni ni socijalni život, vrlo sam aktivna. Manjka mi slobodnog vremena, a želja da budem aktivna, doma li vani, meni je uobičajena. Sad mi ovdje vrijeme čak i prebrzo i ide, govori nam temperamenta i smiona Martina, kojoj bez zadrške vjerujemo na riječ.
„Ja sam uporna i ne dam da me netko zastraši. U početku su mi govorili da ne idem u Pulu jer nije prilagođena, a ja sam se odlučila da dođem, bez da čekam prilagodbu. Nestrpljiva sam i usudim se, opisuje se ona. Zaključuje kako ima dvije opcije: ostati kući i žaliti se ili krenuti.
-Taj pristup nama, osobama s invaliditetom, ne ovisi samo o građanima, nego i o nama samima. Kako se mi postavimo prema samima sebi, kako se prihvatimo, tako nas i drugi vide na taj način. Treba ljudima objasniti: puno puta se nespretno i izjasne, ali to nije iz loše namjere što je najvažnije. I mi smo kao populacija različite osobe, a ljudi često generaliziraju a svakoj osobi treba pristupiti individualno“, zaključuje mudro ona.
Piše: Jelena Milović
Glas Istre, 27.06.2023.