Search

Slijepi istarski planinar osvojio Kilimanjaro

SLIJEPI PLANINAR IZ SAVIČENTE

POVRATAK S KILIMANJARA Feručo Lazarić: “U Tanzaniji su ljudi siromahi, ali su veseli i nasmijani”

Ja nisam došao Afriku vidjeti, to ne mogu. Želio sam je osjetiti. I osjetio sam je. I Kilimanjaro sam osjetio i Zanzibar. Osjetio sam safari i gastronomiju i te ljude i njihov spori tempo života. To tamo je potpuno drukčije nego ča je kod nas, priča nam Feručo

Prije 22 h

Maja Jokanović ⒸFOTO: Manuel Angelini

 “Jumbo, jumbo, hakuna matata, stigao sam iz Afrike, jedva čekam ispričati što sam sve doživio”, radosno nam je krajem prošlog tjedna javio Feručo Lazarić, slijepi planinar iz Savičente. Najvedriji istarski meštar planinskih uspona ovog puta se odvažio na planinarenje po Kilimanjaru – planini koja je i onima s puno iskustva i s punim vidom izuzetno teška za uspon. Ali, Feručo se ne plaši velikih planina…

Hakuna matata

Početkom veljače, s Kilimanjara nam je stigao glas kako je Feručo prekinuo uspon na 3.700 metara nadmorske visine i nakon toga dugo nismo imali novih informacija o njemu. Ukradeni punjači, pokvašeni telefoni i razdvojene planinarske grupe, sve to često otežava komunikaciju s planine i do samog njegovog povratka nismo znali da je ipak prešao željenu granicu od 4.000 metara. A sve to zahvaljujući jednoj dobroj voćnoj salati.

–  Uh, uh, bilo je stvarno teško. Uspon je trajao šest dana i ovo mi je prvi „četiritisućak“. Do sada sam uglavnom išao na tri tisuće: Olimp, Triglav, Karpati… Kilimanjaro je šest miljar metri visok, ali ipak sam odustao na četiri i dvjesto, objašnjava Feručo i kaže kako je prve simptome visinske bolesti osjetio čim se počeo penjati iznad „dva miljar i osamsto metri“.

Početno mjesto uspona na Kilmanjaro smješteno je na ulazu u Nacionalni park „Kilimanjaro“, na visini od 1.700 metara. Svakog planinara prilikom uspona prati osoba koja mu nosi opremu, od odjeće do vreće za spavanje. Nosači su jako uslužni i dobri, kaže nam Feručo, i stalno govore „jumbo, jumbo, hakuna matata“. Do vrha Uhurua (5.895 m nmv) vodi šest staza. Feručo i pratiteljica Sanda na samom su se startu pridružili grupi iskusnih planinara iz Srbije, koji su za uspon izabrali Marangu – najuređeniju i najčešće biranu stazu.

–  Prvi dan smo išli pet sati kroz džunglu. Kažu da se u njoj mogu vidjeti čak i plavi majmuni, ali mi ih nismo vidjeli. Ne samo da ja nisam vidio ni jednog, nisu ni drugi, šali se Feručo.

–  Na 2.800 metara smo proveli noć u Mandara kolibama i sljedećeg jutra krenuli prema Horombu, koji se nalazi na 3.700 metara.

Visinska bolest

Međutim, ubrzo nakon početka druge etape uspona, Feručo je počeo osjećati neugodne znakove visinske bolesti i grčeve u trbuhu. Dodatni problem stvarao je teren koji je, za razliku od nešto pitomije staze koju su prošli prvog dana, bio izuzetno nepristupačan, a i vrijeme hodanja sada je bilo dulje od sedam sati.

–  Već kad smo krenuli prema Horombu počeo sam disati kako lokomotiva. To je bila baš teška staza, kao da gren po Mosoru. Kameniti teren, stijene i ta visina, stvarno sam bio loše i jako, jako umoran. Nisam išao ni na večeru kada smo stigli u Horombo. Ali, onda mi je moj nosač Estomi donio čudesnu voćnu salatu i do ujutro sam bio kao nov pa sam odlučio produžiti do Zebra Rocka, prepričava nam Feručo dio priče koji nam je nedostajao.

Na Zebra Rock, mjesto smješteno na nešto iznad 4.000 metara, planinari odlaze isključivo na visinsku prilagodbu pred uspon na vrh planine. Ipak, u noći nakon adaptacije, Feruča je iznova „stisnula“ visinska bolest i procijenio je kako je najbolje da na ovoj visini završi uspon. Ostatak staze je najnaporniji, teren je najnesigurniji, a njegova pratiteljica i sama je trpjela posljedice umora. Pravi planinar, kažu, zna kada je potrebno stati.

–   Odlučio sam da ću stati u Horombu. 4.200 metara sam prešao, to je moj rekord. Ja nisam išao u Tanzaniju po svaku cijenu se popeti na Kilimanjaro. Mene su zanimale i druge stvari. Kilimanjaro je bio dio onoga što sam ja očekivao od avanture, najavljuje Feručo priču o ostatku putešestvija.

Ocean topao kao Tuheljske toplice

Zanzibaru je posjetio je šumu majmuna, farmu začina, plivao s delfinima i obišao pješčane sprudove i koraljne grebene. Guštao je i u šetnji po sitnom pijesku zanzibarskih plaža, a voda Indijskog oceana je, priča nam kroz smijeh, topla kao u bazenu u Tuheljskim toplicama.

Doživio je Feručo i divljinu Taragire i Ngorngoro safarija, susreo jednog lava koji je, kako kaže, bio potpuno nezainteresiran za njega i vidio plodne zelene pojaseve vulkanskih padina u Tanzaniji koje nitko ne obrađuje.

–  Oni tamo baš ne vole jako poljoprivredu. Voće im se samo nudi i imaju ga u obilju: marakuja, mango, lubenice, papaja, ananas, avokado…Oni neće ostati gladni i bez poljoprivrede, kaže nam.

Tanzanija je siromašna, ali sretna

Odlazak u planinu za Feruča nije potpun bez dobrog društva i dobre hrane. A, ako se može i zapjevati, tim bolje. Posjeta novom kontinentu otvorila je i jednu potpuno novu riznicu dojmova.

–  Njihov život je potpuno drukčiji od našeg. Standard je nizak i samo taksisti imaju aute. Stvarno su siromahi, ali su veseli i nasmijani. Tamo nema stresa ni moždanog udara kako puli nas. Oni imaju smireni život, kapiš me? Ne trče nigdje, opisuje Feručo i kaže kako je oduševljen time s koliko radosti obavljaju teške poslove.

–  Oni nose 15 kilograma tereta i pjevaju „I like my job“. San reka, u Hrvatskoj nema šanse da bi tako niki pjeva da nosi petnajs kili, čovječe, smije se Feručo.

A hrana? Na Zanzibaru se jede uglavnom piletina i kozletina jer je stanovništvo mahom muslimansko. U Tanzaniji je, pak, probao svinjetinu s bananama koja mu se izuzetno dopala, a u istom je lokalu doživio i da mu vlasnik opere ruke prije i nakon jela. Mnogi začini su mu, kaže, nepoznati, ali sve je jako ukusno. Jede se najčešće piletina s rižom ili krompirom, a imaju i divne juhe.

– Chicken, chicken, svuda je chicken, smije se.

Freddie Mercury, čovječe!

Ali, jedno ga je glazbeno iznenađenje posebno oduševilo. Kada je krenuo iz Zagreba, nije mogao ni pomisliti što će zateći u svojoj ulici u gradiću Stone Town u Zanzibaru.

–  Preko puta hotela je bio muzej Freddija Mercuryja! Ma, ja sam bio oduševljen! Meni je to najomiljeniji pjevač. Freddie Mercury, čovječe, pa to je divota! To me tako razveselilo, prvo čim sam došao, oduševljeno priča Feručo.

Ali, i on je bio popularan i tražen po dolasku u Zanzibar. Novinare je zanimalo što je on slijep došao „vidjeti“ u Africi.

– Ja nisam došao Afriku vidjeti, to ne mogu. Želio sam je osjetiti. I osjetio sam je. I Kilimanjaro sam osjetio i Zanzibar. Osjetio sam safari i gastronomiju i te ljude i njihov spori tempo života. To tamo je potpuno drukčije nego ča je kod nas, priča nam Feručo.

Knjiga nad knjigama

Nema puno smisla pitati Feruča koje sve planove ima za budućnost jer ove sitne, lokalne, kako kaže, i ne spominje – važni su samo oni „udarni“. Planira već ove godine odlazak u Peru, a nakon toga i u Nepal, na trekking po Himalaji. Tamo će, nada se, preći i visinsku granicu od 5.000 metara.

Sretan je što ga podržavaju turističke zajednice njegove Savičente i Istarske županije, Lions Club koji rado pomaže udrugama slijepih i slabovidih, a bude tu i poneki uspješni poduzetnik koji pomogne s troškovima.

I onda, kada se vrati s putovanja, završit će i zapise o putovanjima izvan Europe.

–  Pišem treću knjigu i s njom ću zaključiti svoj književni opus. To mora biti knjiga nad knjigama, kroz smijeh zaključuje Feručo.

 

 

https://www.istra24.hr/sport-i-rekreacija/povratak-s-kilimanjara-feruco-lazaric-u-tanzaniji-su-ljudi-siromahi-ali-su-veseli-i-nasmijani

Podijeli na Facebooku
Podijeli na twitteru
Podijeli na LinkedInu
Isprintaj
Skip to content